petak, 19.01.2007.
Ponekad kažeš nešto što ne razumiješ i ne možeš to više povući.Bude ti žao jer naučio si lekciju.A onda se držiš samo onoga što razumiješ i drugo ne pokušavaš razumjeti.Jer ostalo je za tebe samo prazna poruka,prazne riječi..Nedovršena rečenica.Nisam savršena osoba,znam.Naime,samo sam jedna u nizu što poriču mogućnost da su među onim što su zapeli.Ako si tako uspješan da zavaraš svoju podsvijest,možda zavaraš i druge.Ali onda se zapitaš ima li smisla živjeti u laži ako istina je bolna?Opet dođeš na isti cilj,praznu poruku..prazne riječi..nedovršenu rečenicu..I bojiš se dalje kao što se dijete boji zaći u tamu.Kao što se životinja boji čovjeka.Kao što se čovjek boji života..Bojiš se priznati tko zaista jesi.
Pokušavajući zavarati svoju podsvijest,samo dolazimo do spoznaje,istine..Da svaki smijeh je krinka,da svaka izjava ljubavi je lažno traženje sigurnosti,da je misao ono što čovjeka uništava,da je život žrtva čovjeka..Sve gubi smisao.A onda iznevjeriš sebe pretvarajući se da je sve u redu.Sve je laž,tako savršen privid..
- 21:18 -
petak, 12.01.2007.
well...
..evo sjedim i razmišljam što da napišem za prvi put..što da napišem o sebi?..da sam jedna od onih šta trebaju blog da bi izrekla svoje najdublje misli?..evo za početak..ma što god drugi vjerovali,obična sam djevojka..ili bi to bar htjela biti..radim kao manekenka..da,dobro ste pročitali..pa recimo da se ne ponosim baš time..to nikad nije bilo ono što sam ja željela raditi..ne znam uopće kako sam se izgubila u tome svijetu..u izricaju okolnosti,izgubila sam se..izgubila se u tom svijetu okrutnosti,laži,straha..a sad..hvala tvorcu uspjela sam ostati na zemlji..i možda mi ne bi bilo toliko teško gledati kako se u tom svijetu moji najdraži također uništavaju da sam i ja takva..ali ne mogu biti..pomalo se gušim,gušim od svega..tako je teško..
još on..on mi nimalo ne olakšava..ponovno se vratio u moj život,nakon toliko vremena..i to s njom..pa..bio je jednom ljubav mog života..ali sad više nije..bio je jednom gad koji me povrijedio i to još jest..evo ovako je to bilo..uvijek sam bila jedna od popularnih curica..a on je bio osamljen tip koji se s nikim nije družio..well,jednog dana sam sjedila sa curama u parku a on je prolazio..sa onom svojom dugom prekrasnom kosom..cijeli park se okrenuo za njim..a moje cure su,naravno kao i sve popularne,počele mu vikati ružne stvari..a meni je bilo dosta..znala sam da nije takav kakvim su ga opisivali..ustala sam i prišla mu..cijeli park se okrenuo i zašutio..otad smo se družili neprestano..polako sam se zaljubljivala u tog tipa..a ja sam njemu bila jedino društvo..mislim,bio je prekrasan,čak i iznadprosječno inteligentan..ali to kasnije nije bilo važno..godinu dana mi smo bili zajedno..bio mi je sve..momak,prijatelj,oslonac..do tog dana..trebali smo se naći nakon škole,kao i obično..došla sam do njegove kuće,zakucala na vrata.njegova majka je otvorila i blijedo me pogledala..rekla je da je otišao,bez riječi..da,otišao je bez riječi,a meni se kleo na ljubav,na sve..nisam mogla vjerovati..dugo vremena sam se uništavala..shvatila sam da misao ubija čovjeka,a djelo ga drži na životu..prošlo je toliko vremena..na neki čudan način,mogu reći da sam se oporavila..a sad se ponovno vratio..i to s njom..njegovom prekrasnom curom..a to toliko boli..ne znam što mi je činiti...gušim se..
- 21:43 -
